Labavljenje rigidnih okvira definiranja i percipiranja medija te fleksibilnost arhitektonskih koncepata s ciljem generiranja novih tipologija i programa, ali uvijek temeljenih u stvarnosti prostora, primarni su ciljevi djelovanja Junye Ishigamija.
Njegovo arhitektonsko-izložbeno djelo smjestilo se u Fondaciji Cartier za suvremenu umjetnost na pariškom bulevaru Raspail.

Eteričnost zgrade Jeana Nouvela na prvi pogled stvara dojam da gotovo i nije riječ o nekoj opipljivoj trajnoj strukturi. Translucentna staklena ovojnica pročelja izranja iz zelenila i suptilno ali asertivno uspostavlja grid mjestimice gotovo nerazlučiv od okolne flore. Na trenutak bi se moglo pomisliti da smo zalutali u obližnji Jardin des Plantes čiji staklenici čuvaju vegetaciju koju bi Ishigami zasigurno pribrojio onoj neizgrađenoj samonastaloj arhitekturi.

Instalacija Extreme Nature s kojom je Ishigami predstavio Japan na 11. venecijanskom bijenalu arhitekture 2008. djeluje kao zametak pariške izložbe, no dok se tamo izlagački prostor preselio iz paviljona u eksterijer, osvojio vanjski prostor – štoviše, sâm je eksterijer postao eksponat-prostor – izložba u Fondaciji Cartier djeluje pak obratno, iznutra uvlačeći kuću u svoju bit.
Arhitektura postaje mizanscena, a mizanscena arhitektura i tim se međusobnim prožimanjem mute fizičke i idejne prostorne barijere. Ishigami doslovnim pretapanjem granica prirode i izgrađenog okoliša ispipava i ocrtava granice stvarnog svijeta. 

Providne stijene i vrt Fondacije reflektiraju Ishigamijev rukopis delikatnim vegetabilnim motivima i gotovo transparentnim potezima nevidljivosive. Suživot prirodnog i antropogenog svijeta izražava japanski duh.